Većina krivičnih prijava koje sam podneo povezane su sa falsifikovanim dokumentima na kojima počiva pronevera. Tih pet dokumenta, tri navodna ugovora, jedan zapisnik o primopredaji i jedna prateća faktura, svakom obučenom pravosudnom profesionalcu lako se ukažu kao falsifikati. Stvari su suviše očigledne: firma iz ugovora i predmet ugovora ne postoje na njegov datum, javne isprave-bilansi preduzeća iz Agencije za privredne registre ne prikazuju izvršenje ugovora, dok bi nevešti otisak štampanog teksta preko potpisa kao autentičan mogao da zavara jedino decu. Kako god bilo, počinice krivičnog dela to nije sprečilo da ta dokumenta kasnije dostavljaju u čitav niz pravosudnih predmeta koje sam pokrenuo a pri svakom takvom dostavljanju opet je činjeno krivično delo. To je bio osnov za nove krivične prijave.
Reč je o dokumentima koja su specifična za privredno poslovanje, pa ih obrađuju tužioci i tužiteljke obučeni za njihovo iščitavanje i krivična dela vezana za privredu. Jedna od takvih je tužiteljka Smiljka Stojanović iz Prvog osnovnog javnog tužilaštva u Beogradu. Njoj je, tako, zapalo da čak tri puta postupa po osnovu istovetnih dokumenata.
Da li je to slučajno, da je sva tri puta dobila da postupa po istom nizu krivičnih postupaka i ispravama iz njih? Nemam dokaze za definitivan odgovor, samo sumnju, pa takav odgovor neću ni dati. Po Pravilniku o upravi u javnim tužilaštvima raspored predmeta je slučajan. Ipak, već time što su pojedini tužioci specijalizirani za određene oblasti, tu slučajnost je nemoguće održati. Pravilnik takođe kaže da starešina tužilaštva ima pravo da raspoređuje predmete u skladu sa opterećenošću pojedinih tužilaca i njihovom specijalizacijom i drugim razlozima. Tu leži prostor za manipulaciju predmetima i on se obilato koristi, dodeljivanjem predmeta “podobnim” tužiocima. Ja imam veru da se to neprekidno radi, čak i u Apelacionom tužilaštvu. U ovim tužilaštvima sa kojima sam bio prinuđen da komuniciram, moji predmeti su po pravilu završavali kod javnosti po aferama poznatih tužilaca, i stoga me nije iznenadilo da u Višem tužilaštvu u Beogradu dodatnu krivičnu prijavu po onoj osnovnoj zaduži Željka Nikolaidis. Takva imena, poput njenog, moja su tužilačka sudbina.
Da se vratimo Smiljki: prvi put ona je postupаla po mojoj krivičnoj prijavi u junu 2018, kada su iz kancelarije preduzeća nestali ključni dokumenta za poslovanje firme, originali ugovora sa klijentima i reversi-prijemnice za opremu koju su klijenti zadužili. Budući da sam dobavio mejlove počinilaca u kojime se oni dogovaraju da počine proneveru, ja sam ih priložio uz krivičnu prijavu, jer su mejlovi ukazivali na to ko jedini ima interes da ukrade originale dokumenata potrebnih za poslovanje firme. Smiljka je počinioce pozvala da daju iskaz, oni su njoj prezentovali falsifikate onih pomenutih ugovora, zapisnik i fakturu za koje ja tad i ne znam da postoje, a onda je prijavu revnosno odbacila, nikad i ne uzevši izjavu od mene ili tražeći da se ja o bilo čemu izjasnim. Štaviše, čak nisam bio obavešten da je prijava odbačena, tumačeći celu stvar kao sukob među suvlasnicima firme, što sam tek naknadno saznao.
Drugi put Smiljka je bila jednako revnosna, ali sad efikasno ispitavši falsifikovane dokumente uz pomoć poreske policije. Krivična prijava koja joj je ovaj put zapala za iste počinoce i ista dokumenta tvrdila je da je počinjena utaju poreza, na osnovu onih falsifikovanih ugovora i njima prateće fakture. U tom predmetu na terenu je postupala poreska policija, i predmet je brzo okončan. (Da za tren skrenem sa glavne teme: u toj poreskoj policiji kao i u odeljenju za korupciju UKP, ja sam sreo mnoge sasvesne, poštene i drage pojedince, kojima je stalo da svoj posao obavljaju profesionalno.) Sjajno, pomislio sam tad, jer je Smiljkino rešenje o osnovanosti krivične prijave govorilo sledeće: ““Из извештаја <…> пореске полиције <…> од дана 31.08.2020. године, произилази да је проверама утврђено да је спорна фактура Иф 1617 од 30.06.2018. године на име наводног купца „Modena Espresso“ доо фалсификована”. Poreska policija je bila još preciznija: ““у периоду од 1.9.201. до 1.6.2018. није издата и наплаћена ниједна месечна фактура на име наведених услуга, те је основано да је наведени уговор фиктиван и антидатиран на 1.9.2014”. Dakle, Smiljka kaže da je faktura nastala na osnovu ugovora falsifikat, kao što je i sam ugovor falsifikat. Poresku utaju, ipak, počinioci nisu bili počinili, zbog specifičnosti porskog obračuna koji ovde ne treba da objašnjavam.
Tada sam pomislio da ovaj nalaz i zaključak, da su ugovor i faktura falsifiakti, obavezuje sve u lancu krivičnih prijava, i da će se korupcijom obezbeđena zaštita od krivičnog gonjenja počinilaca napokon urušiti. Ipak, ni Više tužilaštvo ni Republičko, kojima je ovaj izveštaj dostavljen, nalaz nije impresionirao, i nije im palo na pamet da učine ono što im je bila zakonska obaveza: da pokrenu krivično gonjenje.
Nepristrasno govoreći, postupanju Smiljke Stojanović u prethodno iznetom predmetu gotovo se nema šta zameriti, i Smiljka bi, tako, ostala kod mene upamćena kao svetao primer zakonitog tužilačkog postupanja, da nije usledio njen salto mortale. Kako se on odigrao?
Kao što sam nagovestio, falsifikovana dokumenta počinioci su uključili u pravni promet u Srbiji (i dan danas ta dokumenta su aktivni deo mnogih parnica), dostavljajući ih u sudske predmete koje sam pokrenuo kad sam uvideo da tužilaštvo odbija da krivično goni kriminalce. Nizom pravnih manevara ja sam stvorio priliku da sudski tražim povrat opreme za espreso od klijenata koji su odbili da mi je vrate. Na to su ti klijenti, uz pomoć advokata počinilaca i njihovo lično učešće, počeli da dostavljaju one falsifikovane ugovore i zapisnik o primopredaji, kao dokaz tvrdnje da od kupaca neosnovano tražim nazad opremu, jer je oprema njihova. U te sudske predmete dostavljani su isti dokumenti koje je Smiljka Stojanović u svom postupanju već razmatrala.
I? I ja sam, tad, podneo novu krivičnu prijavu, koja je za te dokumente, samo sada upotrebljenim u jednom sudskom predmetu, tvrdila da su falsifikati. Kada sam video da je Smiljki Stojanović opet dodeljen taj predmet, naivno sam se obradovao, smatrajući da nije moguće da utvrdi drugo od onog što je već jednom utvrdila. Moguće je. Smiljka je, fantastičnim logičkim akrobacijama, donela rešenje da nema osnova da se utvrdi da su dokumenta falsifikat i da je njima počinjeno krivično delo. Očigledno pod dejstvom specifičnog tužilačkog sindroma, onog kojeg dobro simbolizuju tri majmuna koji rukama prekrivaju oči, uši i usta, kako ne bi videli, čuli ili izrekli zlo, Smiljka se uklopila u odluke tužiteljki Nataše Trninić ili Željke Nikolaidis ili koga već u tom dugačkom lancu.
Uz kiseli osmeh, ipak mi je bilo zabavno da analiziram kako se to Smiljka “odbranila” od svog prethodnog rešenja. Najpre, ona se pravila da ono ne postoji, jednom ga rečju ne spomenuvši, iako sam je u podnesku tužilaštvu podsetio i uputio na njega. Takođe, Smiljka se pravila da ne postoje ni dostavljeni izvodi iz Agencije za privredne registre i Zavoda za intelektualnu svojinu, koji pokazuju da niti preduzeće niti predmet ugovora ne postoje na datum ugovora koji su osumnjičani dostavili. Potom se, kao na vrhunsku pravnu sentencu, poput i nekih drugih tužilaca, pozvala na pravilo ne bis in idem. Ovo pravno načelo jednostavno kaže da se nikom ne može dvaput suditi o istome. Precizno rečeno, član 4 Zakonika o krivičnom postupku ipak kaže da “niko ne može biti gonjen za krivično delo za koje je odlukom suda pravnosnažno oslobođen”. Odluke tužilaštva nisu odluke suda, tako da je pozivanje na ovu normu Zakonika izrugivanje logici, pravu i pravdi. Napokon, Smiljka se dosetila i da napiše kako veštačenje spornih dokumenata nije mogućno, iako je ono mogućno, barem na dva načina, i ekonomski i trasološki, kako je to bilo predloženo.
Čuda su obeležja Biblije, najsnažniji dokaz vere. Ovo Smiljkino čudo, negiranje prethodnog vlastitog rešenja i nalaza poreske policije, dokaz je pak vere da se lanci korupcije u srpskom tužilaštvu nikad neće raskinuti. Moja je vera, da će srpske pravosudne institucije ipak u jednom trenu krenuti zakonitim putem, možda zahvaljujući nekim od podnesaka upućenih javnom tužiocu u Prvom tužilaštvu u Beogradu Ljubivoju Đorđeviću, koji su, s njegove strane, zasad ostali bez odgovora.
Videćemo.
Beograd, april 2023.